уторак, 25. мај 2010.

Muzičari s onoga sveta


Onaj svet za muzičare, nekom raj nekom pakao. Jutro posle Diove svirke za dobrodošlicu sede i žale se na loše ozvučenje.

-Nikako da umre neki dobar tonac, ovaj je mnogo pojačao basove.

-Ćuti, sad je još i dobro, kad je umro Rej Čarls zvuk je bio tako loše podešen da sam se u grobu okrenuo.

Pojavi se i treći.

-Hoćemo li da popijemo nešto da se malo povadimo?

-Ima li kafe?

-Ima.

-Jel Frankova?

-Zapa, ne zajebavaj, od kad sam umro pojedoste mi dušu zato što me ljudi pamte kao kafedžiju iz serije a ne kao muzičara.

-Mora malo, nov si ovde, onog plavog klinca što je umro devedeset četvrte su zajebavali tri-četri godine. Na kraju je od muke počeo da se drogira i svirnuo se u glavu. Eno ga još uvek šeta sa rupom na sred čela i nervira se kad mu neko zapeva "Shotgun Blues".

-Roni, hoćeš li i ti kafu?

Bradonja sa poluzatvorenim očima izvadi pljosku iz sakoa i poče da peva "Rare old mountain dew" što je prilično jasno govorilo o njegovom shvatanju poslovice "klin se klinom izbija".

Nešto kasnije dok je Zapa pokušavao da im zgadi zagrobni život pričama o tome da se svaki njihov pogled upućen ženskim stanovnicima onoga sveta graniči sa nekrofilijom pojavila se gomila balkanskih muzičara u sportskoj i vojnoj opremi.

-Ajde Čobi, ustaj, vreme je za trening! Da li si video Tomu negde, nema ga od sinoč?

-Toma je zauzet, doćiće za koji dan, Upravnik ga je zvao da se hitno pojavi kod njega, zaljubio se u neku novinarku koja ga ne zarezuje ni dva posto pa sad ne zna šta će. Kaže da ga Toma jedini razume.

-Au, ne valja to, sad će ovi na zemlji da izginu od kiše i gromova.

Roni Dru i Zapa su sedeli i posmatrali kako Čobi smešno trčkara za ostalima pokušavajući da pobedi kilažu i gravitaciju.

-Haha, vidi ga, ovakav je bio i onaj tvoj zemljak Pavaroti kad je počeo da se loži na zdrav život.

-Ovi ne trče zbog zdravlja, ono im ovde nije potrebno. Spremaju se za borbu, i to krvavu.

-Ludi Srbi... Ili Jugosloveni, Hrvati, šta li su već?

-Ne znaju ni oni, onaj što klinke seku vene za njim je Makedonac, tu je i jedan što je menjao veru i državljanstvo dva puta, sam crni djavo ih je spojio. Dok su bili živi ratovali su medjusobno a ovde su se združili i svakodnevno zajedno vežbaju da bi bolje isprebijali nekog Gorana Bregovića, čekaju ga već duže vreme da umre, skupili su se svi sa Balkana, čak je deda Fića hteo da vežba ali nije uspeo da prodje regrutaciju zbog problema sa očima.

-Ko je pa taj?

-E, taj je opasan, znaš one paljevinske metalce što pevaju o krvi, bitkama, pominju mačeve, pozivaju u junačke borbe do poslednjeg i tako te stvari?

-Znam - reče Roni Dru kao da odgovara na pitanje seća li se one zgažene mačke kojoj su ispala creva kroz uši.

-Vidiš, oni u bendu imaju dve gitare, bas, gomilu bubnjeva, pevača, ponekad i klavijature, na bini imaju vatromete, ogromno osvetljenje, pun kamion zvučnika i opet ih niko ne shvata ozbiljno. Deda Fića je uz instrument koji liči na violinu sa jednom žicom pevao pesme posle kojih su obični seljaci uzimali mačeve i puške i pravili lom. Treba da vidiš face metalcima kad matori zapeva o crnim gavranima krvavih krila i kljunova kako ženi turskog kapetana poručuju da on nit ide niti će joj doći.

-Nisam znao za njega, idem da ga potražim da zajedno otpevamo "Foggy dew", sigurno će da zvuči dobro.

Нема коментара:

Постави коментар