понедељак, 22. фебруар 2010.

Tad je bilo drugo vreme


Sedi Djordje pored vatre i čeka da se pogača ohladi pa da večera, Jelena je otišla kod svoje rodbine na nekoliko dana pa sad konačno ima vremena da očisti oružje bez slušanja priča o tome kako stalno pravi nepotrebnu gužvu i kako će jednog dana da pogine zbog svoje bandoglavosti. Taman počne da oštri jatagan kad se otvoriše vrata i ja udjoh u sobu.

-Pomaže bog domaćine.

-Bog ti pomogo sinko -odgovori on i poče da se smeje kad me je bolje pogledao. Jeste, izgledao sam smešno u brašnjavim pantalonama desetak centimetara kraćim nego što treba i u gunju čiji mi rukavi jedva pokrivaju laktove kad podignem ruke ali sam morao da ukradem odeću jer sam u bio previše upadljiv u farmerkama i jakni koja treba da bude izmišljena 150 godina kasnije.

-Nisi li ti kojekude pokupio to odelo tamo dole kod kukuruza? -pita me domaćin dok polako prestaje da se smeje, ja klimnem glavom a on nastavi- e, kad bi znao kakvu si pometnju napravio, ovaj naš vodeničar ga je skinuo dok je bio u kukuruzima da namelje žito sa popadijom pa je pukla bruka kad se bez pantalona vraćao kroz celo selo. Sedi tu i pričaj ko si, zašto si ukrao odelo i šta hoćeš da te ne prosviram ovom kuburom.

Pošto me je tako ljubazno zamolio da se upoznamo ja mu posle desetak-petnaest minuta nekako objasnim da su naučnici uspeli da naprave mašinu za vraćanje kroz vreme i da sam se prijavio da je isprobam. Možda zato što je shvatio šta pričam ili zato što je mislio da sam lud spustio je kuburu na sto i gledao u mene kao tele u šarena vrata.

-Dobre su ti čizme, ima li mnogo takvih tamo odakle si doputovao? -pitao me je kad se malo opasuljio.

-Ima, a nisu ni skupe, opanke više niko ne nosi a obojke pominjemo samo u poslovicama.

-I kažeš sutra u podne se vraćaš?

-Sutra... valjda će znati da me vrate.

-Možeš li da mi prodaš čizme, daću ti opanke i doplatiću koliko treba?

-Ne treba da doplatiš, poklanjam ti čizme ako ostanem ovde do sutra, ako budem morao da idem daćeš mi opanke.

-Ne možeš da ostaneš, ujutru mi dolazi kum da pozajmi sekiru, njegova se istupila pa je odneo kod kovača, ako te vidi ovde biće belaja. Nego kojekude, čini mi se da nisi došao da mi pokloniš čizme i odeš dalje, kaži šta hoćeš.

-Došao sam da ti kažem da ne dižeš bunu na Turke zato što... -kubura je opet bila uperena u mene i Karadjordje me je sa prilično zbunjenim izrazom lica pitao kako znam da sprema ustanak kad to nikom nije pričao.

-Ja ti rekoh da sam se vratio iz budućnosti, znam šta će da se desi ako kreneš na Turke zato ti i kažem da sve batališ.

-Slušaj bre -viknu Karadjordje- misliš da se meni kolje sa Turcima? Oni dušu nemaju, narod više ne može da ih trpi, radimo cele godine kao marva i onda oni dodju i uzmu deseti deo od svega šta smo stekli, ne znaš ti kako je to.

-Dobro kažeš, ne znam, mi nemamo Turke da nam uzimaju desetinu - tu vožd poče da razvlači pobednički osmeh na lice - naša vlast nam uzima skoro petinu od svega šta zaradimo.

-Da nisu kojekude Madžari osvojili tu Srbiju u kojoj ti živiš kukavče sinji?-zabrinuto će on.

-Nisu, Srbi su na vlasti, možda bi nam sa Turcima bilo bolje, nemoj da ih isteruješ iz Srbije.

-Da je harač jedina muka ovog naroda ne bih dizao bunu, teraju nas Turci da radimo za badava, propadosmo celo leto praveći puteve a radnike niko ne plaća, to tako više ne može.

-Vama je još i dobro, kod nas su se drumovi uželeli Turaka jer niko drugi ne može da nas natera da ih popravljamo, sad lomimo noge i točkove po njima jer one koji treba da ih poprave niko neće da isplati. Okani se Djordje ratovanja jer zlo dobra doneti neće -potegnem stihove ne bih li ga ubedio.

-Vidim ima kod vas i guslara, sve dok se pevaju srpske pesme znači da niste skroz propali -reče vožd mnogo veselijim glasom, da me je ustrelio onom kuburom bolje bi mi bilo.

-Onda nam se loše piše, nema više guslara, frulaša i gajdaša, junačke pesme mogu da se vide samo u starim knjigama, sad se Srbi vesele uz zurle i šargije, umesto da pevaju pevači sad zavijaju kao hodža na minaretu.

-Lažeš pseto! -dreknu Karadjordje i ja po treći put pogledah u cev kubure ali je po mom izgledu shvatio da govorim istinu i spustio kuburu zdrobljen onim što je upravo čuo.

-Znači doteralo je do kraja i kod vas -nastavio je posle kraće pauze- ne znam šta da radim, ja sam rešio da ovaj narod oslobodim bede a ti mi sad kažeš da posle Turaka dolaze još gori, hoće li barem malo da nam svane kad oteramo Turke?

-Kako kome -odgovorim ja- uvek kad bude neki ustanak narodu bude dobro po koju godinu pa posle sve crnje i crnje.

-Znao sam to i bez tebe nego gledam ovaj narod kako više ne može da trpi -reče vožd- žao mi da krenu na Turke k'o ovce na vukove, izginuće, pa mislim kojekude da je bolje da ih ja povedem, ako bog i dobra sreća daju da oteramo dušmane.

-Idi sad dok je mrak -reče Karadjordje nešto kasnije- ako te neko vidi po danu pitaće te ko si pa kad čuju kako nakaradno pričaš mogu svašta da pomisle. Evo ti pola pogače da ne skapeš gladan dok ne stigneš kući, imaš jedne moje opanke iza vrata a vodeničarevo odelo pokušaj da vratiš.

-Šta reče?

-Kažem kojekude odelo da vratiš.

-Baciću ga tamo pored reke pa će da ga nadje neko -rekoh ja i pomislih "e moj Karadjordje, da se ovo dešava jedno 200 godina kasnije neko bi ti već izrimovao "vratiš" u stilu Bate Živojinovića"- ajde u zdravlje!

-Srećan ti put!

1 коментар:

  1. Анониман11. март 2011. 18:24

    vece gluposti u zivotu nisam procitao
    !!!! Cudo u obliku nepotrebnih informacija, nadam se da se niko nece ovako zajebati kao ja.....

    ОдговориИзбриши