четвртак, 26. мај 2011.

Baksuz

Baksuza su zvali Baksuz zato što je bio toliki baksuz da se veliko slovo jednog dana samo od sebe pojavilo u reči kojom su ga najčešće opisivali. On je bio jedan od onih ljudi čiji život podseća na zbirku najneverovatnijih delovanja Marfijevih zakona, novčić u njegovoj ruci je padao na pogrešnu stranu, prvaci sveta su gubili sa 3:0 kad se kladio na njih, uvek je izvlačio najkraću slamku kad je trebalo da se uradi nešto šta niko neće. U stvari, samo jednom nije izvukao najkraću slamku. Ono šta nisam pomenuo je da se Baksuz bavio zanatom koji neki nazivaju borbom za slobodu a neki terorizmom. Jedan član iz njegove grupe je imao čast da bombom raznese putnički avion za vreme medjunarodnog leta a pošto se nisu baš otimali ko će na putovanje bez povratne karte rešili su da izvlače slamku. Baksuz je izvukao najdužu. Najkraću je izvukla njegova sveže venčana žena.


 *****

Odlazak na putovanje ume da izazove nepotrebnu nervozu čak i kad medju spakovanim stvarima nije bomba koja može da sruši manju zgradu. Baksuz je bio natovaren gomilom torbi i čudio se kako ga policija već nije zaustavila i pretresla, zaustavljali su ga uvek kad je kod sebe imao nešto nelegalno ili prelazio ulicu na crveno u četri ujutru. Danas, kad učestvuje u obaranju aviona u kom će da pogine njegova žena i kad bi bio presrećan ako ga pretresu nisu ga ni primećivali. Stigli su do trake za ubacivanje prtljaga. Oboje su bili toliko nervozni i uplašeni da su jedva stajali na nogama.

-Daj mi torbu.

-Ne tu.

-Pridrži ovu.

-Lakše malo, unutra su mi naočare.

Navika je šašava stvar, čak i kad ideš da razneseš sebe i avion pun ljudi paziš da ne slomiš parče stakla koje uskoro nikom neće moći da pomogne. Nasmejali su se i odmakli se od torbi ne gledajući ih, kao da su uklete. Nisu znali šta da kažu jedno drugom, u situaciji u kojoj su se nalazili reči bi zvučale mnogo gore nego tišina. Posle poziva sa razglasa su se pogledali poslednji put i razišli se bez pozdrava. Ima li smisla poželeti srećan put onome ko ide da umre?

Baksuz je stajao ispred aerodroma kao zombi koji ne primećuje da u ustima ima cigaru čiji je filter izgoreo do pola. Znao je kako bi trebalo da se oseća ali ga je neizdrživa kombinacija stresa i razmišljanja šta može da uradi a da time ne dovede u još goru situaciju sebe i ženu toliko uništila da više ništa nije osećao. Najgore od svega mu je bilo što je bomba bila podešena da se aktivira tačno u pet popodne i što su svi usaglasili satove sa njom da bi znali kad da počnu slavlje. Rešio je da uradi jedinu razumnu stvar koju čovek u njegovom položaju može da uradi, da se napije.

Loša sreća koja ga je pratila celog života ni danas nije odustajala. Ušao je u supermarket koji je baš tad imao ogromno sniženje i u koji je nagrnulo pola grada tako da je skoro sat vremena proveo držeći jednu flašu pića dok je čekao u redu sa ljudima koji su ispred sebe gurali pretovarena kolica. Više nije mogao da gleda na sat, nekoliko puta mu je palo na pamet da ga baci ili zaustavi samo da ne bi znao kad će bomba da donese večnu slavu borcima za slobodu. Borcima za slobodu? Pravi borci obično ne dočekaju slobodu, bomba će doneti slavu onima koji i ne znaju kako izgleda prava borba nego se jednostavno desilo da su u pravom trenutku stajali ispred dovoljno velike gomile ljudi. Činilo mu se da mu kaiš gori oko ruke ali ipak nije spuštao pogled, nek pukne kad pukne. Posle malo kraće večnosti je ipak stigao do kase, automat za čitanje cena je zapištao, Baksuz je izvadio novčanik i prodavačica ga je pitala da li želi kesu ili će da stavi flašu u ranac. Taman kad je hteo da odgovori da nema ranac pogledao je svoje levo rame i video kaiš jeftinog ranca. Vreme je stalo u njegovm svetu. U onom svetu u kom su bili svi ostali, uključujući i bombu, vreme je radilo odlično.

-Taj ranac... trebalo je da bude u avionu...

Dok je zbunjeno buljio u kaiš na svom ramenu polako je podigao ruku taman da vidi kako se sekundara pomera po poslednji put.