среда, 2. септембар 2009.

Rad oslobađa


Pre ili kasnije se svaki elektronac zapita zašto je uopšte upisao elektronski a nije izabrao nešto lakše, recimo da prodaje slaninu Šiptarima. Možda sve to sad izgleda kao nepotrebno cimanje oko gluposti, ali nije tako, sve šta je naizgled nelogično je unapred isplanirano da bi se na kraju školovanja dobili proizvodi koji izgledaju skoro kao ljudi ali imaju mnoge prednosti.

Zimski deo obuke elektronaca se sastoji iz dva dela, u jednom delu zamorci imaju predavanja u amfiteatru koji je malo hladniji nego komora u kojoj se eksperimentiše sa superprovodnošću a u drugom se predavanja održavaju u učionicama koje se na neobjašnjiv način u vrlo kratkim vremenskim intervalima greju na skoro 20 stepeni pa se naglo hlade na 5-6. Sve to je praćeno zvukom grejalica koje su namenjene za grejanje neuporedivo manjih prostorija, ali zato prave dovoljno buke da kamiondžije koji prolaze pored fakulteta usporavaju da bi videli kome toliko drnda motor.

U prolećnom delu obuke sneg počinje da se topi i počinju kiše pa budući elektronci imaju priliku da vide kako izgledaju radovi sa strujom dok voda kaplje na sve strane. Zanimljivo je to što voda kaplje i sa plafona prostorija iznad kojih se nalazi par spratova sa učionicama pa tek onda krov.

Preživele sa prva dva dela obuke čeka letnji deo, neki kažu da je taj deo najteži zbog vrućina i ispitnih rokova dok druge mnogo više pogadja to što kad prolaze pored drugih fakulteta vidjaju devojke kojima je stalo do toga da ceo svet vidi njihovu lepotu pa zato izbegavaju da se oblače previše a na elektronskom od golotinje mogu da se vide samo rutavi asistenti u gilipterkama. Ne znam šta uprava fakulteta radi da bi odvratila devojke od upisivanja elektronike, ali je poznato da se povećanje temperature u učionicama postiže tako što se prozori zašrafljuju za okvir a spojevi se mažu silikonom.

U toku obuke koja teoretski traje 5 godina elektronci se navikavaju na preživljavanje u skučenom prostoru (kao poligon za vežbu se koristi lift), povećavaju imunitet tako što piju vodu koja na nižim spratovima i u prizemlju ima ukus peska i zemlje a na višim spratovima se ukus menja s vremena na vreme, prolaze obuku preživljavanja ispiranja mozga i kao završni test mentalnih sposobnosti treba da odu na šalter i da završe ono šta su planirali a da ne dobiju napad besa.

Kao što sam napisao na početku, ovo izgleda nepotrebno ali kad posle dovoljno vremena provedenog na elektronskom nekog čekate po ogromnoj vrućini od koje se asfalt topi ili po hladnoći od koje i Sneško Belić oblači jaknu prvih par sati čekanja će prozujati brže nego par minuta predavanja u 223 ili A4. Raspravljanje sa pobesnelom šalterušom u opštini ili pošti je banja za mozak ako se uporedi sa overavanjem bilo kog papira na elektronskom, plus što je zabavno posmatrati šalterušino lice kad shvati da njene moći kvarenja raspoloženja ne deluju na baš sve. Po završenoj obuci elektronci mogu da prežive i rade pod skoro nemogućim uslovima što je studenima koji su upisali mikroelektroniku, merenja ili tako nešto glavni adut pri konkurisanju za pomoćnika električara u dubinskom kopu u rudniku žive ili olova.

Najbolje od svega je to što su elektronci presrećni uvek kad su van fakulteta, bez obzira na to gde su i šta rade jer je osnovna ideja elektronskog da te toliko unazadi i unakazi da svako ostalo zlo koje te zadesi ustvari bude napredak.